Friday, December 28, 2007

Hepi nam Nova godina!

Ide ljudi Nova godina, najčudnije doba godine. Nekako u isto vreme depresivno zbog svog tog pritiska oko slavlja, poklona, gužve i otimanja po prodavnicima i buticima, organizacije i sprovodjenja svega u delo, zbog nepostignutih ciljeva i neostvarenih želja.

Opet, ne može da se porekne da ipak ima neku svoju čar, sve te svetiljke po gradu, i taj neki praznični duh. Slanje i primanje novogodišnjih čestitki, uzbudjenje pri otvaranju poklona, noć za opuštanje i provod kada su ti svi u gradu prijatelji - i mladi i stari i poznati i nepoznati i domaći i stranci. Ukrašavanje kuće i kićenje jelke! Prvi doručak u novoj godini posle prolumpovane noći. Nove želje i novi ciljevi. Osmeh i pesma na licima oko tebe!

Srećna vam svima Nova godina, i ako ikako možete, budite nasmejani i nikako tužni, radujte se, čestitajte ljudima oko sebe, pa makar samo formalnosti radi - opet ćete se osetiti srećnije, istovremeno kao deo nečega i kao važna individua... I poželite želju u ponoć, makar bila neostvariva, poželite je, možda se ovoga puta i ostvari, nikad se ne zna, to je nekako čarobna noć!

Tuesday, December 18, 2007

Changes - again

Razmišljam o tome da li se ljudi menjaju? Onako, suštinski? Ok menjaju navike, menjaju ukuse, menjaju stan, menjaju stil, menjaju tepih. Ali da li se menjaju iz korena? Da li menjaju karakter?

Ili je možda sve vreme u pitanju isti karakter, samo na drugačiji način ispoljen - ponekad sakriven, ponekad ogoljen do koske. Kako ono kažu, vuk dlaku menja ali ćud nikada, da li to važi i za ljude?

Ili se možda menja - jer se sve menja.

Možda se ljudi menjaju tokom vremena - kako postaju stariji shvataju ili umišljaju neke stvari i onda postaju bolji ili zli ili ravnodušni. To bi značilo da je vreme ključan faktor u promeni karaktera. A možda nam samo tokom vremena odumiru moždane ćelije i onda postajemo gluplji, ili učimo pa postajemo pametniji, te zbog toga i bolji ili zli ili ravnodušni.

Možda nije stvar vremena, nego okolnosti, života uopšte, koji neke od nas mazi, a druge bičuje i onda menjamo sebe iz korena.

Možda društvo menja čoveka, a on zauzvrat menja društvo. Ili možda ljudi oko njega, ili samoća. Samoća možda ljude čini ogorčenim i onda postaju zli. Ili čini da se požele ljudi i onda postanu dobri. Ne znam.

Verovatno je da se u stvari ništa ne menja, sem navika, stavova, boje kose i kućnog ljubimca. Verovatno samo vremenom i sticajem okolnosti, pod uticajem društva, ljudi i preteranog razmišljanja ljudima karakter dodje do izražaja. Ne znam. Ne znam ni da li želim da znam. Samo razmišljam.

Kad bi samo ljudi umeli malo više da praštaju, da žive u sadašnjosti sa pogledom u napred, da vole i da se smeju, verovatno bi bili srećniji i bolji. A možda i ne bi... Ne znam, ali verujem u to.

Tuesday, December 11, 2007

Smorno istraživanje

Čeprkanje po netu može da rezultira neočekivanim ishodima. Šta sve znači reč smor:

Na Islandu i u Švedskoj: smor (čita se smjor) znači puter
U Norveškoj: loza jedne porodice plemenite krvi
U Indoneziji: kad je nešto "smor" onda je kuvano
Na Tajlandu: banja Smor Spa Village

SMOR Cases je skraćenica za Small Order Cases

SMOR je i neki program za tumačenje morfologije nemačkog jezika

U srpskom žargonu - dosada naravno...

Ako neko zna još neko značenje nek napiše...:)

Monday, December 10, 2007

Strah Fear Miedo Peur Angst

Koliko puta u životu propustiš nešto bitno jer te je strah da menjaš neke stvari? Koliko puta se odrekneš nečega što bi ti značilo, jer ti je tako lakše? Jer ti je jednostavnije da ne misliš, da ne brineš, da ne pregovaraš, da ne menjaš, da se ne boriš. Ponašaš se totalno konformistički - pomiriš se sa situacijom bez i najmanje namere da je promeniš?

Ne kažem da treba da glumimo neke heroje, neustrašive, nepobedive. Retko ko je u stanju da tako nešto uradi i tako nešto je češće glupo nego hrabro. Postoje situacije kad je racionalno da se plašiš, kada je normalno da ne želiš da rizikuješ svoje zdravlje, život ili nešto treće. Postoje ljudi kojima je normalno da skoče sa bandžija ili da ulože celu svoju uštedjevinu na berzu, i postoje oni koji to ne žele i ne smeju. To je uobičajeno. Ali sa druge strane postoje neracionalni strahovi. Strahovi za koje nema osnova, a koji te sprečavaju da uživaš u životu...

E takvi me strahovi nerviraju - jer znam da ih imam i da ne umem da se borim sa njima. Glupo zvuči, ali ne umem... I koliko puta kažem sebi da se ponašam glupo i opet ne uradim ništa povodom toga i posle se osećam bezveze.. Mrzim to! I koliko god me drugi uveravali, ubedjivali i pokušavali da mi pomognu, dok se ja ne sredim u svojoj glavi nema meni pomoći. Za nadvladavanje tih strahova treba vreme i volja i ništa drugo. Ono što me muči jeste ovo prvo - vreme - zar za neke treba toliko dugo?

Najgora stvar koju možeš da uradiš kad se plašiš promene ili si nemoćan nešto da menjaš - jeste da menjaš ono što možeš, a ne treba! Kad u nemogućnosti da menjaš ono što je loše, menjaš ono što je dobro i misliš da ćeš tako nešto popraviti. Sreća, pa sam bar naučila sebe da kontrolišem u takvim situacijama - počnem da razmišljam kako mi eto nešto u životu smeta, al nisam dovoljno uporna da to promenim, nego eto počnem da tražim alternativu, da menjam nešto drugo, lakše, jednostavnije, nešto što je 100% u mojim rukama - e i onda shvatim da to ne treba da se menja, jer mu ništa ne fali i opasuljim se na vreme...

E pitam se kad ću tako pametno da počnem da stvarno menjam ono što mi smeta...?

p.s. ne muči me trenutno ništa konkretno, al često imam neke depresivne dane i to ovim povodom, pa eto reših da to i "napišem" crno na belo(zeleno) pa da vidim 'oće li mi to možda otvoriti neko rešenje... možda ne danas.:)

Thursday, December 6, 2007

Morning bell

Budim se jutros...u stvari budi me mobilni telefon, alarm. Pitam se šta se desilo sa starim dobrim budilnicima. Onim što dobijes nervni slom ili infarkt na licu mesta kad krene da zvrči, onim što mozes da se iživiš nad njim, da ga tresnes ili zafrljačiš u ćošak kad krene da zvoni, kao u crtaćima. Eee, odvikli smo se od njih skroz - barem ja. Kad mobilni krene da zvoni rano ujutru, tamo nešto posle šest, ne možeš da ga tresneš - možeš, al nije baš preporučljivo. Moraš kulturno da stisneš dugmence - koje treba da potrefiš onako pospan, i onda da ustaneš, isto tako kulturno. Fina stvar - samo ne znam da li od tog kulturnog ustajanja čovek bude manje nervozan u toku dana?

Imam Nokiju, i tu posebnu melodiju koja zvoni samo za budjenje, drugačiju od melodije za poziv ili poruku. Fina neka melodija, fino te probudi, natenane, bez šoka. I sve bi to bilo fino, da nema i drugih ljudi koji imaju Nokije, a nekima od njih se baš ta moja jutarnja melodija dopala da je stave za standardnu. Joj, kad u autobusu čujem da nekom zvoni telefon kao meni budilnik - obuzme me neki čudan osećaj, neka nervoza, počnem da prebiram po glavi koje obaveze imam i jedva čekam da se dotični ili dotična javi da bi prestalo. Glupost!


Volim da spavam ujutru, priznajem, al nikad posle deset. E strašno kad moraš da ustaneš rano ujutru, ona melodija već odsvirala svoje, u krevetu pod ćebetom onako lepo toplo, a ti znaš da moraš sad da se natrontaš i da izadješ napolje na neku temperaturu u intervalu od -5 do 5 celzijusa. Volim one dane kad mogu da se izležavam i teglim po krevetu malo duže, divan osećaj...

Monday, December 3, 2007

Ružičasto-crni bilans

Mnogo lepih i mnogo ne tako lepih dogadjaja ovih dana... Česte promene raspoloženja... Ne valja to, ne valja, postajem emotivno nestabilna - malo mi treba da promenim raspoloženje za 180 stepeni. (neko je jednom rekao da se nešto promenilo za 360 stepeni, simpatično, zar to nije vraćanje na isto?)

Sa jedne strane tu je svakodnevno zezanje na faksu, kafica u kantini, tračarenje. Radna subota na faksu, gde nas je asistent ispalio, što uopšte nije loše jer sam provela super popodne sa sestrom u gradu: lepo vreme, dobro društvo, spermići koji te jure po Knez Mihajlovoj, šoping... Super odradjeni kolokvijumi. Smeh, Darkovi poljupci i zagrljaji, dobri filmovi, kolači, crtaći, špagete sa pečurkama... Sve sjajno, sve fenomenalno.

Sa druge strane tu je ta žena koja je uspela da mi u trenutku upropasti veče i izbaci me iz takta. Ma ko njoj bre daje pravo da zove na moj mobilni da bi se drala na nekog drugog? I posle će da me ljubi kad joj dodjem u kuću, e hoće vraga, e neće moći. Šta će njoj uopšte moj broj telefona? Zivkam li ja možda nju? (Izvinjavam se ako ovo nekoga pogadja, čisto je subjektivan stav).
Onda mama i sestra koje se stalno nešto svadjaju, i kad pokušam da ih smirim, ja ispadnem kriva - klasika. Ne znam zašto me to još uvek potresa, treba da se naviknem.
Onda ledja koja me danima bole, da ne mogu da se smejem, jer me probada. Proćiće, al ne doprinosi baš pozitivnom stavu.
I dotični incident koji mi je uterao strah u kosti da nemam želju da odem na fudbalsku utakmicu nikad više u životu.

E da, i fiktivni "ljubavnik" koji je pomislio da bi možda mogao da prestane da bude fiktivan i postane stvaran. E živote...optimista... Ovo ne mogu da svrstam ni u dobro ni u loše, možda u "objektivno simpatično, subjektivno problematično" kategoriju.

I eto... tako... znam da sam rekla da ću da pišem nešto lepo, a ne neko moje prosipanje baljezgarije. Jbg, kad imam despiraciju (to je moja izmišljena reč za suprotno od inspiracije, kao što je inflacija-deflacija ili tako nešto...)